Jemen protiv svijeta: narod koji žele da zaboravimo

Agresija SAD-a i Izraela na Iran i Liban, kao i genocid u Gazi, na trenutak su ponovno vratili Jemen na naslovnice zapadnih medija zbog napada pokreta Huta na Izrael. Nažalost, sukob koji se godinama nastojalo potisnuti i ignorirati, uprkos tome što traje već više od 11 godina, ponovno je dospio u središte pažnje. Zapadni mediji često prikazuju ovaj sukob kao borbu „snaga međunarodno priznate vlade” protiv Huta – pobunjeničkog pokreta koji se često naziva terorističkim, ekstremističkim ili iranskim „proksijem”. No, je li to baš tako?

Prema procjenama Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) iz 2021. godine, rat u Jemenu do kraja te godine prouzročio je oko 377.000 smrtnih slučajeva, od čega je približno 223.000 bilo posljedica gladi, bolesti, nedostatka zdravstvene zaštite i drugih indirektnih posljedica rata. UN procjenjuje da je 2026. godine u Jemenu 18,3 miliona ljudi izloženo nesigurnosti u opskrbi hranom i gladi. (1)

Shodno tome, možemo postaviti dva vrlo važna pitanja. Prvo je: zbog čega se ovaj sukob neprestano potiskuje iz medijskog prostora? A drugo: o čemu se tu zapravo radi? Zbog čega je došlo do sukoba?

Sjeverni Jemen – od imamata do republike

Za početak, važno je naglasiti da je Ansar Allah pokret zejdijskih šiita sa sjevera Jemena. Pokret Ansar Allah, čiji naziv na arapskom znači „Božiji pomagači”, na Zapadu je poznat kao pokret Huta zato što većina njegovog vodstva potječe iz porodice al-Houthi. Pokret nije nastao preko noći niti je formiran prema direktivi neke strane države, poput Irana.

Stoljećima je zejdijska zajednica živjela na sjeveru pod vlašću zejdijskih imama, koji su ujedno bili i monarsi Sjevernog Jemena, počevši od 897. godine.

Zejdije su posebna vjerska zajednica koja ne slijedi istu školu šiizma kao, naprimjer, šiiti u Iranu, Iraku, Libanu, Bahreinu i na Indijskom potkontinentu. Zejdije su takozvani peterci, koji slijede prvih pet imama Ehli-bejta, za razliku od dvanaestoimamskih šiita, koji slijede svih dvanaest imama Ehli-bejta – porodice Božijeg poslanika Muhammeda (s.a.v.s.).

Teološke razlike između dviju glavnih denominacija šiizma preduboke su za tekst ovog tipa, no važno je naglasiti da zejdije, zbog svoje historijske izoliranosti od ostatka šiitskog svijeta, imaju fikh koji je u mnogočemu sličan sunijskom. Ne vjeruju u postojanje Imama ovog vremena (a.t.f.s.) i smatraju da bilo koja učena i pravedna osoba čije porodično stablo potječe od Božijeg poslanika (s.a.v.s.) može postati imam. Ta je funkcija istodobno vjerska i svjetovna.

Isto tako, geografski položaj Jemena pridonio je dugotrajnoj izoliranosti jemenske zejdijske zajednice, što je dodatno učvrstilo njen vjerski i kulturni identitet među plemenima. Takva situacija nije bila karakteristična samo za Jemen. I susjedni Oman ima specifičnu vjersku zajednicu – ibadije.

Međutim, šezdesetih godina 20. stoljeća dolazi do velikih promjena u regiji koja je dotad uglavnom bila izolirana ili se nalazila na rubu šireg muslimanskog svijeta.

Dana 26. septembra 1962. godine srušen je zejdijski imamat u vojnom puču koji je predvodio Abdullah al-Sallal, uz podršku egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera i pod utjecajem njegove ideologije arapskog republikanizma i nacionalizma.

Vojni puč izazvao je građanski rat u Sjevernom Jemenu, koji je trajao od 1962. do 1970. godine. U njemu su se sukobile republikanske snage, koje su kontrolirale velike gradove, i utjecajni zejdijski klanovi, odnosno porodice sa sjevera, koji su zagovarali odbranu imamata, odnosno monarhije.

Vrlo je važno istaknuti da je Saudijska Arabija u ovom sukobu aktivno pomagala antirepublikanske snage. Njena je podrška bila motivirana strahom od širenja republikanskih i arapskonacionalističkih ideja u regiji, posebno unutar same Saudijske Arabije.

Građanski rat trajao je do 1970. godine, kada je postignuta nagodba kojom je Jemenska Arapska Republika opstala, a znatan broj rojalista uključen je u njen politički establišment. Posljednji zejdijski imam, Muhammad al-Badr, pronašao je azil u Londonu. Godine 1978. Ali Abdullah Saleh postao je predsjednik Sjevernog Jemena.

Ujedinjenje Jemena

U ovom razdoblju postojale su dvije jemenske države: Sjeverni Jemen, koji je prošao kroz političku krizu i građanski rat te postao republika sa zejdijskom većinom, i Južni Jemen, nekadašnja britanska kolonija koja je postala socijalistička država utemeljena na marksizmu-lenjinizmu. Južni Jemen bio je historijski i kulturno pretežno sunijski dio zemlje u kojem je zastupljen šafijski mezheb.

Dana 22. maja 1990. godine dolazi do ujedinjenja Jemena. Razlozi za ujedinjenje mogu se pronaći u nekoliko faktora, posebno u raspadu Sovjetskog Saveza, koji je bio glavni pokrovitelj i zaštitnik Južnog Jemena, otkriću nafte na granici između Sjevernog i Južnog Jemena te zajedničkom kulturnom identitetu.

Predsjednici Ali Abdullah Saleh i Ali Salim al-Beidh postali su arhitekti novog Jemena, u kojem se vlast trebala dijeliti između predstavnika dviju bivših država. Međutim, ta se ideja pokazala problematičnom već od samog početka. Budući da je Sjeverni Jemen tradicionalno bio mnogoljudniji dio zemlje, Salehova stranka osvojila je veliku većinu mjesta u parlamentu. Južni marksisti tako su postupno marginalizirani, dok je na jugu jačao utjecaj stranke Al-Islah, islamističke političke stranke pod utjecajem Muslimanskog bratstva.

Marginalizacija južnih političkih snaga dodatno je produbila političke napetosti, koje su 1994. godine kulminirale građanskim ratom. U njemu su snage predsjednika Alija Abdullaha Saleha porazile južne separatiste koji su nastojali obnoviti nezavisnost Južnog Jemena.

Sve navedeno pridonijelo je stvaranju uvjeta u kojima će se kasnije razviti pokret Ansar Allah. Njegovi korijeni nalaze se u društvenim, vjerskim i plemenskim strukturama Sjevernog Jemena, gdje su tradicionalne zejdijske zajednice postupno gubile politički utjecaj nakon ukidanja imamata i uspostave republike. Ujedinjenjem Jemena njihov se tradicionalni zejdijski identitet dodatno našao pod pritiskom različitih političkih i vjerskih ideologija.

Naravno, tome su pridonijeli i opća politička nestabilnost, nefunkcionalnost državnih institucija i raširena korupcija. Ali Abdullah Saleh ostao je na vlasti od 1978. do 2012. godine, kada je napustio predsjedničku funkciju nakon višemjesečnih protesta i političke krize. Društvo i državne institucije koje je ostavio iza sebe bili su duboko oslabljeni korupcijom, dok se zemlja suočavala s ozbiljnim ekonomskim problemima.

U takvim okolnostima, 2011. godine, tokom Arapskog proljeća, i u Jemenu su izbili masovni protesti protiv postojećeg političkog poretka. Politička kriza koja je uslijedila otvorila je put novom razdoblju nestabilnosti, a naposljetku i građanskom ratu.

(Međunarodno) krojenje nove budućnosti

Američka invazija na Irak i Arapsko proljeće dva su događaja koja su snažno odjeknula regijom i oblikovala današnju političku arenu cijele Zapadne Azije. S jedne strane imamo izrazito brutalnu i razornu vojnu intervenciju Zapada, koja je pridonijela širenju ekstremističkih neoharidžijskih pokreta poput Al-Qaide i ISIL-a širom regije, kao i islamofobije širom svijeta. S druge strane imamo pobune protiv korumpiranih, represivnih i neefikasnih vlada i režima, koji su u mnogočemu relikti hladnoratovske i postkolonijalne podjele svijeta.

U političkoj svijesti naroda Zapadne Azije stoga se isprepliću dvije ideje. S jedne strane, otpor kolonizaciji i agresiji Zapada, koji nastoji zamijeniti sve ono što te narode čini onime što jesu, a s druge strane, otpor brutalnim, korumpiranim i neefikasnim režimima koji nisu uspjeli osigurati razvoj i prosperitet većini stanovništva.

Arapsko proljeće u Jemenu tako je, kao i u pojedinim drugim državama regije, postupno preraslo u novi građanski rat, posebno nakon što je Ansar Allah zauzeo Sanu, glavni grad Jemena. To je izazvalo odgovor Saudijske Arabije, koja je okupila vojnu koaliciju protiv pokreta, na strani „međunarodno priznate vlade”.

„Međunarodno priznata vlada” pojam je koji se često provlači kroz medije i čija je funkcija, između ostalog, legitimizacija saudijske intervencije u Jemenu. U početku je na vlasti bio predsjednik Ali Abdullah Saleh, a zatim ga je naslijedio Abdrabbuh Mansur al-Hadi. Obojica su se suočavala s ozbiljnom krizom političkog legitimiteta, dok je saudijski utjecaj na jemensku politiku bio izrazito snažan. Na kraju krajeva, Arapsko proljeće u Jemenu započelo je upravo kao pokret protiv Salehove vlasti.

Sukob se također ne može svesti isključivo na borbu između Huta i „međunarodno priznate vlade”, koju je podupirala saudijska koalicija. U vojnoj intervenciji i njenoj podršci sudjelovale su brojne države, od Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, koje su pružale različite oblike podrške, do država regije poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina, Kuvajta, Egipta, Sudana, Maroka i Katara.

Međutim, ta u suštini antihutijska koalicija nije bila jedinstvena. Ujedinjeni Arapski Emirati aktivno su podupirali Južno prijelazno vijeće, separatistički pokret koji zagovara nezavisnost Južnog Jemena. Isto tako, ekstremističke skupine poput ISIL-a i Al-Qaide bile su uključene u sukob, boreći se, među ostalima, i protiv Ansar Allaha.

No, koji je zapravo cilj Ansar Allaha? Upravo je ovdje korištenje riječi „međunarodno” izrazito važno.

Poenta tog termina jest, naravno, u samoj legitimizaciji. Ono što je „međunarodno priznato” često se u javnom diskursu poistovjećuje s onime što je „odobreno”, „umjereno” ili „ispravno”. Taj termin povezujemo s nečim što uživa podršku naroda određene države, s demokratijom, suverenitetom, ali i geopolitičkom umjerenošću te saradnjom s ostatkom svijeta.

U tom smislu, termin može poslužiti kao način legitimizacije jedne strane i diskreditacije druge. U slučaju Jemena, takvo predstavljanje može pridonijeti opravdavanju brutalne saudijske intervencije, dok se istodobno delegitimizira Ansar Allah.

Ansar Allah također ima izražen islamski predznak, zbog čega se uz njega često vežu epiteti koji se koriste i za neoharidžijske i vehabijske skupine poput ISIL-a. Jednom riječju – ekstremizam.

Stoga se u zapadnim medijima često ističe njihov slogan: „Allah je velik, smrt Americi, smrt Izraelu, prokletstvo Židovima, pobjeda islamu.” Taj se slogan često tumači isključivo kroz političke senzibilitete Zapada, pri čemu se naglasak stavlja na njegov ekstremistički karakter.

No, je li to zaista cjelokupna politička agenda pokreta?

Ansar Allah, iako ukorijenjen u klanovima i porodicama koje su historijski podržavale monarhiju, predstavlja mnogo više od toga. Prije svega, pokret ne zagovara izričit povratak na tradicionalni imamat, već djeluje unutar republikanskog političkog okvira. Nadalje, protivi se podjeli Jemena, a jedna od glavnih ideja koje ističe, uz vlastiti zejdijski identitet, jest jemenski nacionalizam.

Iz perspektive samog pokreta, ovo nije borba za uspostavu novog imama, već narodnooslobodilačka i antikolonijalna borba. Drugim riječima, njegovi deklarirani ciljevi uključuju teritorijalnu cjelovitost Jemena, nacionalni suverenitet i jedinstvenu jemensku državu pod njegovom vlašću.

Naravno, otpor utjecaju regionalnih centara moći, poput Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, od ključne je važnosti. Obje se države natječu za utjecaj nad Jemenom, a samim time ne samo za kontrolu njegovih prirodnih resursa, poput nafte i prirodnog plina, već i nad moreuzom Bab el-Mandeb. Riječ je o jednom od ključnih čvorišta međunarodne trgovine, čija je kontrola od strateške važnosti za mnoge države. To možemo vidjeti i na primjeru susjednog Džibutija, u kojem se nalaze brojne strane vojne baze, uključujući američke, francuske i kineske.

Isto tako, važno je napomenuti da Ansar Allah, iako otvoreno sarađuje s Iranom, ne treba automatski posmatrati isključivo kao iranskog regionalnog „proksija”. Iz perspektive samog pokreta, njegov je temeljni interes suverenitet Jemena, dok je partnerstvo s Iranom posljedica političkih i vojnih okolnosti. Na kraju krajeva, pokret se bori s ograničenim resursima protiv onoga što se čini kao gotovo cijeli svijet.

Upravo je suverenitet ključna riječ kroz koju možemo posmatrati i njihove napade na Izrael. Sukobljavajući se s Izraelom, SAD-om i drugim regionalnim centrima moći, Ansar Allah nastoji se povezati sa širom javnošću Zapadne Azije i nadići tradicionalne vjerske, plemenske i sektaške podjele.

I što dalje?

Budućnost Jemena neizvjesna je i zavisi od brojnih faktora. Sukob koji je godinama bio potisnut iz medijskog prostora ponovno se našao u središtu međunarodne pažnje, ponajprije zbog napada na Izrael, optužbi za djelovanje u iranskom interesu te kontrole nad moreuzom Bab el-Mandeb, naročito u kontekstu sukoba oko Hormuškog moreuza.

Međutim, devastacija Jemena nije samo ekonomska i fizička, vidljiva u razorenoj infrastrukturi i posljedicama vojne intervencije saudijske koalicije. Ona je i duboko ljudska – golem ožiljak na psihi i kolektivnom iskustvu jednog naroda. Ta je patnja godinama bila ignorirana i zanemarena, često kroz klasičan orijentalistički pristup koji se može sažeti riječima: „Oni tamo pate.”

Jemen je u suštini duboko podijeljeno društvo, a upravo su te podjele ono što vanjski faktori vrlo lako iskorištavaju. Posljedice kolonijalizma i postkolonijalnog razdoblja ostavile su duboke tragove u društvima koja još uvijek nastoje oblikovati vlastiti politički i nacionalni identitet. Taj je proces dugotrajan i složen, a dodatno ga otežava nametanje političkih i društvenih modela koji često nisu ukorijenjeni u lokalnim historijskim i kulturnim okolnostima.

No, Jemen istodobno ima zanimljiv primjer u vlastitoj regiji na koji se može ugledati – Oman. Riječ je o državi koja je također prošla kroz razdoblja nestabilnosti, pobuna i oružanih sukoba, da bi danas postala svojevrsnim simbolom stabilnosti i „umjerenosti” u regiji.

U tom se smislu može postaviti pitanje pronalazi li Ansar Allah određenu inspiraciju upravo u omanskom modelu, a ne isključivo u Iranu, kako se često predstavlja. Oman je uspio očuvati relativnu političku samostalnost, voditi uravnoteženu vanjsku politiku te povezati tradiciju i modernizaciju bez potpunog odricanja od vlastitog kulturnog i vjerskog identiteta.

Upravo bi ta sposobnost očuvanja vlastitog identiteta, uz izgradnju stabilnih institucija i smanjivanje vanjske zavisnosti, mogla predstavljati važnu pouku za budućnost Jemena.

Autor: J.K.

Referenca

(1) https://www.undp.org/publications/assessing-impact-war-yemen-pathways-recovery